pa - Jul 30, 2002 15:51 (4.21.*)

hoce Arslo da zivi u evropskom gradu, a ne u nekoj srpskoj provinciji.


(to je moje objasnjenje)

A - Jul 30, 2002 16:54 (*.sympatico.ca)

sto ostade onda na bliskom istoku?

Imela - Aug 01, 2002 06:23 (*.net.nz)

Abas Aarslanagić, rukometna legenda

Veliki rezultati se prave u malim sredinama

Vijest da Abas Arslanagić, najbolji rukometni golman kojeg smo ikad imali, dolazi na čelo Rukometnog kluba "Bosna", pomalo je iznenadila ljubitelje i poznavaoce ovog sporta koji je u BiH u prošlosti imao sjajne rezultate. Najveće pojačanje kluba koji je u osamdesetim, zbog "nesreće" da je "samo" starija sestra evropskog košarkaškog prvaka, uvijek bio u nižem rangu od onog koji je igrački zasluživao, sjedit će na klupi i stvarati šampione



U poslijeratnim godinama, narod željan uspjeha najviše je očekivao od fudbala, košarkaši su, s obzirom da su najviše naslijedili i to nasljeđe nekako uspjeli kapitalizirati, imali najbolje rezultate, ali situacija u rukometu je - valjda zbog činjenice da je taj sport naprosto ostavljen onima koji su mu uvijek ostajali vjerni i koji su ga i načinili značajnim - bila najzdravija. Čini se da će tako i ostati, jer sarajevsku "Bosnu", klub koji je svoje zvjezdane trenutke doživio još početkom šezdesetih, danas predvodi skupina ljudi koji su svoje dječačke dane provodili na betonskom terenu FIS-a ili zimi na parketu Skenderije.

Jedan od njih je i Nermin Salman, čijom je zaslugom sarajevski prvoligaš u ovom prelaznom roku doveo čak šest igrača i tako se pojačao za nastupajuću sezonu. Na taj način će "Izviđač" iz Ljubuškog, koji je za kratko vrijeme već postao značajna činjenica u evropskim okvirima, nadamo se, dobiti dostojnog konkurenta.

Zlatno dijete No, njegova priča je u ovom trenutku, ipak, najznačajnija jer on je - Ako. Abas Arslanagić.

"Bio sam veliki golman, koji je sve sam postigao treningom. Počeo sam u Derventi još 1958. godine, sa nepunih četrnaest. Četiri godine kasnije odlazim u Beograd na studije, i nakon godinu dana su došli po mene jer se u Banjoj Luci pravio 'Borac', u kojem su imali evropske ambicije. Zato i danas, na pitanje 'kad si ti došao u Banju Luku?', odgovorim da nisam došao, nego sam doveden kao kadar koji je gradu trebao obezbijediti evropski naslov."

Tako je i bilo: nakon dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima 1970. (gdje je proglašen za najboljeg igrača planete) i 1974, olimpijskog zlata 1972. u Münchenu, pred kraj karijere, 1976, osvojio je i Kup šampiona, u ekipi za koju rukometni stručnjaci smatraju da je bila najbolja u ovom dijelu svijeta do pojave čuvene šabačke "Metaloplastike".

"U vrijeme kad je rukomet u BiH bio obavezan u školama, od četrnaest prvoligaša u Jugoslaviji, pet ih je bilo iz Bosne i Hercegovine. Mi u Banjoj Luci imali smo sreću da je profesor Branko Janković svojim radom i entuzijazmom očuvao taj sport. Sa Sarajevom nije bio taj slučaj jer se ispod priče o humanizmu koja je favorizovala košarku zapravo krio jedan sukob koji je i napravio probleme sarajevskom rukometu. Ovo možda i nije za novine, ali: kad je Đorđe Radović, nezadovoljan statusom na Fakultetu za fizičku kulturu, otišao u Prosvjetno-pedagoški zavod, obećao je Baji Jankeliću, tadašnjem dekanu i zaljubljeniku u rukomet, da će mu se osvetiti. Tako je i bilo, pa je prije rata BiH ostala na 'Slogi' iz Doboja i 'Borcu' iz Banje Luke."

Priča o njemu je bilo mnogo, a sve su imale jednu poantu: bio je najbolji golman na svijetu, fanatik koji razmišlja brže od igrača koji puca na gol. Jedan, tipično bosanski mačoidni mit o njemu glasi da su "Aku vezivali za stative i gađali ga loptom da se ne boji". Smješka se, u glasu se osjeća skromnost, osobina najvećih:

"Nije istina, ali postoje neke stvari koje su danas zakonitosti u branjenju koje sam uveo. Prvi sam izašao sa linije na tri metra pri branjenju sedmeraca i digao ruke iznad glave kako bih pratio putanju ruke kod igrača. To sam primijenio i na šutu s pozicije pivota, a praćenje krila i smanjivanje ugla pod kojim se može uputiti lopta sa strane je, opet, recept Abasa Arslanagića. Nisam nikada vodio evidenciju ko gdje šutira, znalo se dogoditi da mi neki igrač zabije po 10 golova za jednu utakmicu, ali da u sljedećih nekoliko direktnih duela pogodi gol po dva ili tri puta. Tako je bilo, recimo, sa Hrvojem Horvatom, koji je bio istinska veličina evropskog rukometa. Memnun Idžaković Čuna je bio veliki igrač, sjajan šuter, ali sam mu znao 'skinuti' po tri penala na utakmici pa mi se znao svetiti četvrtim, gađajući me u glavu."

Izgubljena ljepota Radeći kao trener širom svijeta, u Kataru, Italiji, Hrvatskoj, nije zaboravio prvog učitelja, čovjeka koji je, po njegovom mišljenju, profesionalizirao rukomet u nekadašnjoj Jugoslaviji i učinio ga na trenutke nedostižnim za ostatak svijeta.

"Vlado Stenzel (Zagrepčanin koji je u šezdesetim trenirao bezmalo sve važnije ekipe u Jugoslaviji, da bi otišao u Njemačku, s kojom je 1978. osvojio Svjetsko prvenstvo u ponajboljoj utakmici u povijesti ove igre, finalu sa tadašnjim SSSR--om, op. aut.) bio je najveći. On je uveo treninge dva puta dnevno, na pripremama se radilo i po tri puta. Naučio nas je poslu. Sjećam se, kad je bio trener 'Krivaje' u Zavidovićima, ja sam kao proslavljeni reprezentativac Jugoslavije i kapiten 'Borca' imao obavezu da trening ponedjeljkom odradim s njegovom ekipom. On je naučio poslu i trenere. U tom smislu je važan i Branko Janković, koji je na amaterskom nivou educirao trenere poput Kurtagića, Metera, Bore Golića, koji su kasnije s tim znanjem i diplomama napravili karijere po svijetu. Bosna i Hercegovina je i bila jaka zbog toga što je imala instituciju tzv. 'malog trenera', ne malog po znanju, naravno, nego iz male sredine, koji pravi temelje za vrhunske ekipe. To moramo napraviti ako ponovo želimo imati rukomet koji će biti na svjetskom nivou."

One koji znaju valja podsjetiti, a oni ranije rođeni trebaju znati da je rukomet krajem sedamdesetih, uglavnom zahvaljujući i generaciji Abasa Arslanagića, imao kultni status u tadašnjoj SFRJ, u kojoj je skoro bio ravan košarci. U manjim gradovima poput Celja, Zavidovića, Bjelovara, Šapca, Bitolja omladinski pogoni su rađali igrače koji su osvajali evropske kupove, zlatnu olimpijsku medalju 1984, bronzanu 1988. i Svjetsko prvenstvo 1986. Većna tih igrača, tadašnjih heroja - a takvi su bili čelični lijevi bek iz Cetinja, igrač šabačke "Metaloplastike" Veselin Vujović, ljevak razorne snage u šutu Jovica Cvetković, Irfan Smailagić, krilo s najboljim osjećajem za timing na svijetu, Mile Isaković, jedan od najbržih ljudi u svim sportovima s loptom, ili Zlatan Saračević, čovjek s najvišim procentom iskorištenih šuteva na svjetskim prvenstvima - prolazili su kroz selekcije kojima su trenerski pečat davali ljudi iz Abasove generacije. Zoran Živković, Branislav Pokrajac i Kasim Kamenica su stvarali bazu za svjetske rezultate. Pune dvorane u Nišu, Crvenki, Zagrebu garantirale su razvoj ovog sporta u kojem su bivše jugoslavenske republike ostale velesile i nakon raspada te zemlje. Hrvatska reprezentacija je 1996. u Atlanti osvojila zlatnu medalju, a pomoćnik njihovog selektora Velimira Klajića bio je Abas Arslanagić.

Nije baš čest slučaj da dokazana svjetska veličina dolazi u Bosnu i tu preuzima klub koji zasad ima samo ambicije i dobru volju da bude veliki. Zamislite, recimo, Bogdana Tanjevića koji preuzima KK "Radivoje Korać"! Tolika je u ovom trenutku težina Akinog dolaska u grad na Miljacki.

Doktor za rukomet Abasova vizija počiva na iskustvu. Kad govori o najboljim igračima, ograđuje se subjektivnošću. Kako i ne bi: s njim i protiv njega igrali su najbolji, radio je sa svima koji nešto znače u sportu kojem se najčešće dodaje epitet "muški".

"Šveđanin Wislander proglašen najboljim igračem 20. stoljeća jer je dugo trajao; eto, recimo, ja sam prestao igrati sa 33 godine. Veselin Vujović, naprimjer, nije ništa slabiji od njega, ako nije bolji. Mene je fascinirao Karl Heinz Rost iz nekadašnje Demokratske Republike Njemačke, to je bio igrač koji se zagrijavao tako da iz punog skoka s lijeve noge skoči i dočeka se na nju i onda iz čučnja promijeni nogu i s nje opet skoči nebu pod oblake, a imao je top u ruci. Horvat je bio zaista veliki, Pribanić nešto slabiji, ali ta generacija bjelovarskog 'Partizana' je imala sve. Može biti da sam subjektivan, ali za mene su vrh ljudi iz moje generacije 'Borčevi' Popović i Pokrajac. Današnji rukomet jeste snažniji, ali nema onu ljepotu, kao što i golmani - recimo, oni iz Švedske, koji dobro brane - nemaju onu vrstu tehnike koja je krasila nas, nego padaju, sjedaju, čekaju šut, umjesto da ga anticipiraju."

Je li razočaran u svoje nekadašnje suigrače? U sportskom svijetu se pričalo da je Zdravko "Beli" Rađenović bio visoko pozicioniran pripadnik Vojne policije Republike Srpske, odgovoran i za masovno zatvaranje Bošnjaka i Hrvata, da i Đorđe Lavrnić nije bio čistih ruku... Da li je zbog svega toga, i pored povrata stana u Banjoj Luci, Ako ipak otišao u sarajevsku "Bosnu", "među svoje"?

"Banjom Lukom je ne tako davno prostrujala priča da je vrijeme da 'Borac' preuzmu njegovi nekadašnji igrači i spominjali su Arnautovića, Štrpca i mene kao ljude koji bi klubu trebali vratiti stari sjaj. U sve se umiješao predsjednik Milorad Karalić, ministar sporta u Vladi RS, koji je izjavio da Arslanagić ne može nazad u klub jer ga trača po Zagrebu i da se on s njim može pozdraviti, ali da neće popiti piće. Što se tračanja tiče, ja se time ne bavim; sve što mogu da kažem jeste da taj čovjek kao ministar sporta svom klubu nije dao ništa, a od njega je dobio sve, kao uostalom i svi mi. A što se tiče pića, nismo nikad ni pili, iako smo bili suigrači. Za Rađenovića ne vjerujem u to što ste rekli, jer su mi neki Bošnjaci koji su uspjeli doći u Zagreb za vrijeme rata rekli da su živi zahvaljujući njemu. Od Đoke Lavrnića sam tražio da me pogleda u oči i kaže mi šta je radio, on je odgovorio da jeste imao uniformu, ali da to nikog nije došlo glave. Ne znam, nekako mi je logično da su imali uniforme; imao bih je vjerovatno i ja na našoj strani da sam bio tu, ali znate kakve su ratne priče. Za mene je u italijanskim novinama izašlo da sam bio komandant Zelenih beretki, a ja sam u to vrijeme bio trener u Kataru. Ti ljudi mi ne djeluju kao zločinci."

Ali, otkud "Bosna"? Klub koji je svoje zlatne dane imao prije skoro četrdeset godina, čija je sjajna generacija s početka osamdesetih, sa Hodžićem, Vukasom, Todorovićem, Maksimovićem, Zornićem, Božinovićem, mogla mnogo više, a ostala samo jedna od legendi.

"Izgleda da ni to nije slučajno. Kad me je Nermin Salman neki dan nazvao, sjetio sam se da sam 1968, u vrijeme studentskih demonstracija, s Bjelava išao na Kovače trenirati s 'Bosnom', koja je i tada bila u republičkoj ligi, ali je u njoj bilo 'nešto'. Poslije treninga, niz Kovače, kod Ferhatovića na ćevape, u ruke malo grožđa i nazad u dom na Bjelave. A danas? Bit će puno posla, znate kako je, rukomet još nije potpuno profesionaliziran, košarka caruje i u nju ide dosta novca - bez njega, ipak, ničeg nema. Šampioni se ne stvaraju preko noći, nas prvo čekaju pripreme, imamo simpatičnu ekipu s kojom se može očekivati rezultat. Naš rukomet još uvijek nije na visokoj profesionalnoj razini, ali je to moguće. I, hoću da ispravim još jedan netačan navod: ispred mog imena često piše dr., ali ja nisam liječnik. Ja sam profesionalni trener, autor dvije knjige iz te oblasti, ali nisam liječnik. Ta titula je posljedica zabune, jer je ljekar reprezentacije, rahmetli Ismet-Cico, imao isto prezime kao i ja, pa su nas uvijek miješali."

Ispred nekog cilja uvijek postoji neki uslov, ono uvijek isto "ako". U vraćanju rukometa na stare staze slave dobar znak bi mogao biti u tome da se jedan od uslova i zove tako: Ako.

steka - Aug 01, 2002 10:15 (*.net.au)

Zato sto je balija

Slaven - Aug 02, 2002 17:22 (*.easyeverything.com)

Ima Borac dosta strucnjaka.Nismo mi bas spali samo na Aku

Ivana Horvat-Hadihalilovic - Aug 02, 2002 19:55 (*.hinet.hr)

gdje je sad Borac sa tim vasim strucnjacima?

Marko M. - Aug 06, 2002 02:30 (*.uu.net)

Ivana ipak ispred Bosne.
Steta sto poledice rata i dezinformacija,sumnji i zakulisnih radnji odvojise takvog covjeka i strucnjaka od Borca.Toliko.

Prethodna tema  |  Sledeća tema | Pretraga